Japan - Hrvatska: 250 dana biciklom

Tekst i fotografije: Pop, Rijeka

Fiiijuuuu-fiiiiijuuuuu zatuli moj "ručni telefon" ili GSM aparatček. I to onaj broj koji rijetki znaju. Gledam ja u ekranček pokušavajući pročitati broj koji me treba, al kako ne vidim dobro, učini mi se da je to neki pozivni sa 062 i stisnem onu zelenu tipkicu i rečem: "Allllo". A kad s druge strane nekako poznat glas omah će ko iz topa: "Pope ovdje Neno znaš koji Neno Neno iz Makarske imam jednu molbu na tebe jedva sam te dobio dali su mi broj oni iz Pule zovem te na kućni ali ti je stalno zauzet bit će da si na internetu...." - sve bez zareza i bez da ja uhvatim daha...

Ma Neno, Neno Zidić od BK Makarske, tko ga ne zna!? I tako on meni objasni da ima jedan "naš biciklista" iz Novi Zeland, Robert Thomson koji je prebrzo stigao u Rijeku sa Paga i treba mu pomoći da se negdje u nekom hostelu smjesti da prenoći, i da on sada čeka na nekom trgu gdje je veliki "trafik" i ima neki "konzum" preko puta , pa ako bi ja mogao nekako mu pomoći ako mi nije teško, evo mi i broj od telefonske govornice pa ga nazovi i vidi što treba, i daj ga molim te smjesti negdje jer on putuje iz Japana u Englesku.

Kažem ja Neni neka ga on nazove i pita na kojem je trgu a ja ću za pola sata biti dole i odvesti ga u naš, riječki novi hostel na Pećinama.

Ne zove Neno, ne zove, a ja pomalo nestrpljiv stisnem ono "primljeni pozivi" i udrim na zadnji primljeni. Javi se Neno i opet počne bez točke i zareza a kamoli uskličnika: "On ti je dole na nekom trgu gdje je veliki trafik kod nekog hotela 'Jadran Kontinental' (!?) a preko puta je telefonska govornica sa koje me zvao pa odi dole i pomozi mu ali pazi on ti govori samo engleski i japanski (a naš čovjek???)...... Ne staje, ne da mi da dođem do riječi, i baš ga briga što ja trošim svoje impulse. Nekako ga zaustavim i rečem mu da sad ja idem odmah dole i da ne brine za "našeg čovjeka". A Neno se ne da i opet poče nešto o biciklu i bradi!? Tako bi on valjda sve dok mi ne iscuri baterija.

A posla doma imam preko glave. No nije pos'o zec pa će uteć! Ajd' da pomognem tom našem čovjeku. Eto meme u sekundi već sa 5. kata u "Škodi" i za 7 minuta sam se već parkirao ispod table, prometnog znaka zabrane parkiranja a kamo li zaustavljanja, ispod koje je dodatna tabla sa natpisom: "Dozvoljeno maximalno 15 minuta za hotel Kontinental". Proleti mi kroz glavu onako ovlaš "čemu onda zabrana zaustavljanja i koji je to fazon – ne smeš stat ali možeš stat 15 minuta i ko to mjeri, di je taj sa štopericom?"

A taj naš most – trg znanog maršalskog zagorskog imena je već u polumraku. U poluimraku, jer je sunce već u Padovi ako ne i dalje. Osvrćem se ja, tražim telefonsku govornicu (iako tih kabina već odavno nema), tražim biciklo, ne vidim ga omah.... I kad eno ga baš kod ulaza u hotel, nama u Rijeci znan kao "Kont" gdje smo uz kave prosjedili u danima sigurno jedno pune dvije godine, ako ne i tri. I to većina Riječana. Nekad kultno mjesto a danas se spominjalo, reklo bi se.

Krenem ja laganim korakom prema tom "našem čovjeku", istim onakvim o kakvom je legendarni Ivo Robić pjevao: "Korakom lakim ću poći, sve do Kantride ću doći... la la la". Vadim digitalca, stišćem ono "on/off", usmjeravam ga prema nekom liku koji telefonira predtostavljajući da je to taj "naš čovjek" i da upravo razgovara sa Nenom u Makarskoj. Približim se i kliknem:

Bljesak, i eto njega na ekranu.

Napravim korak dva prema njemu i pružim ruku uz: "Aleksandar".

Lik me zbunjeno gleda a ja se onako moje blesavo kesim (tko zna što je pomislio) a onda ga još jednom balkanski zbunim sa: "Saša"...

Smiljulji se on (vidljivo na fotki br 1) i ništa mu nije jasno, a kesim se i ja.

I proradi njemu "špekula", da ne kažem "kliker", i ko iz topa će odjedared, upirući prstom u mene: "Pop?"

"Yes", rečem ja.

Objasnim mu nekako na mom nematerinjem engleskom jeziku da je my car sa duge strane strit i da ja moram drajv jedan raund po van vej ulica i da me tu malo sačeka, a usput stisnem na my motorolica opet Nenu u Makarskoj i dam mu ga u ruke da mu se javi. A ovaj u Makarskoj blebeće li blebeće na moj račun. Ajd' nekako prekine, a ja otmem svoju motorolicu i turnem ju u džep od my jakna.

Rečem ja Robertu na smješnom engleskom da ću ga odvesti u nj hostel, tu blizu. Sjednem u my Škoda i poprečnim uličicama naparvim krug da dođem do "našeg čovjeka" pa krenemo. Ja u Škodi, on na svom biciklu – vidljivo na donjoj slici levo.

Robert i njegov recumbent	Do recepcije po škalama

Je, je, to je pravi biciklo ma što god vi rekli. I dopedalir'o je on s njim skroz iz Japana. I ide ta bicikla po ravnome i ide uzbrdo pa ide i nizbrdo.

Dopeljem je njega do hostela pa na recepciju po škalama. A njemu to preskupo. "Ništa", kažem ja onda, "ajmo u 'Red cros" ili Dom Crvenog križa. Tamo nije nešto bog zna što al' je jeftinije". I još mu kažem da ćemo prije toga na jedan drink kod mog frenda "Bađe" u konobu, tu usput.

I tako bi. Sjeli mi kod Badgia u konobi, za stari frižider na led. Naručili drink, ja 1,5 dcl belega a on juice od crvene naranđe. Počne lagana priča.

Radio momak u Japanu da skupi za put. Skupio pare pa krenuo preko Koreje u Čajnu ili Kinu. Pedalirao preko cijele Kine i onih svih "Stan" država koje me jeb.. u jezik kad ih izgovaram: Turgekistan, Turgemistan, Tuđmenistan.... Jedino mi je lako izgovoriti Kazahstan a valjda zato što smo svi naučili ono "kazan"... Pa preko Đorđije, Turske, Grčke, Makedonije, Albanije, Crne Gore stigao u Hrvarsku. Nakon Dubrovnika završio je u Makarskoj.

Tamo, u Makarskoj je u "konzumu" kupovao banane. I kad ih je kupio izašao je napolje a tamo je Neno Zidić razgledavao njegovo biciklo. Neno ko Neno, ne bi bio Neno da nije započeo spiku. Pričali oni tako. Robert je tražio jeftino spavanje jer je zahladilo za spavanja na "bič" ( plažama) a svi znamo da Neno ima super smještaj u Makarskoj. "Partizanski monjument ili spomenik poginulim u NOB-u". Spav'o ja u njemu i stvarno je to super tamo. A na koncu, to je i valjda jedini spomenik na svijetu koji ipak ima neku pozitivnu funkciju. Nekada su u stvari iza spomenika planirali napraviti ljetnje kino pa su digli dvokatnu okruglu konfornu kulicu koja je zahvaljujući Neni i još nekim sportašima čista, uredna, ima u prizemlju tuš i WC i malu priručnu kuhinjicu. Jedino što nikome još nije palo na pamet da to nazovu "Hotel kod palih boraca".

No zato je Neno specijalan lik. I zato ga ja volim bez obzira što je trošio moje impulse. Ma i zato što se javi samo kad nešto treba od Popa. A kakva mu je tek kravata – vidljivo ispod, na slici iz Makarske.

Nakon tri dana Makarske poslao je Neno Roberta u Vodice kod "Pipinića" odnosno "Orlovog kruga" gdje ga je ugostio Goran i omah po dalmatinski, okrenuo jednog janca na ražnju. Nakon Vodica Robert je pedalirao put Zadra pa na Pag i onda trajektom u Priznu. I kaže da je zbog bure od Prizne do magistrale gurao biciklu cijeli dan, i da ga je to umorilo kao da je vozio 200 km bez prekida. Iznemoćao je tolko da je prespavao na magistrali u zidanoj autobusnoj stanici.                                                      Neno & Robert

Pitam ga ja kako je bicikla izdržala. Kaže on: "Super". Na cijelom putu je samo jednom imao jedan "gumidefekt" a od Japana je samo jednom promijenio obje gume. Hvali te "Švalbe" do neba. Tako svašta je pričao. Da vam ne prepričavam, ima on svoj www.14degrees.org koji stalno ažurira, pa sve možete tamo čitati i gledati sličice. A već je nekih 250 dana na putu. I kaže da je prekrasno iz te ležeće perspektive jer ima dobar pogled. Udri meme malo to belo - vidljivo na slici "Živjeli" i onda ja u trenu odlučih da ga ipak smjestim kod sebe u gajbu iako nam je stan kao da je atomska pala u njega. Đumbus totalni. Sebastianko pretvorio stan u igraonicu pa i neka je, al si mislim ako mu je 125 kuna za noćenje s doručkom preskupo nek momak uštedi i onih 75 kuna od "red kros" noćilišta. I na koncu kakav bi ja to bio domaćin da ne ušijem Nenu po kvaliteti smještaja.

He he Neno, dao sam mu ja i krevet pa se naspavao k'o čojek. Al' smo prije toga još malo mezili ljutu kulenovu seku, ljute kisele paprike, slaninicu i čvarkiće i popili si još malo, tako da mu izlazak iz Hrvatske ostane u ljepom trajnom sjećanju.

Ujutro sam ga nakon kave uz njegovu želju da izbjegne grad ispratio na "Petrolejsku cestu" - vidljivo na slici 12. Uputih ga preko Saršona, Lipe put Rupe na "border". A on će dalje do Jelšana jer ga tamo čeka "istobiciklist" s kojim će preko Postojne za Novu Goricu u Italiju pa dalje, dalje, dalje sve dok ne stigne do Engleske.

Živjeli	Ćao

Simpa je taj hrabri momak. Proći sam biciklom kroz one "stan"–države preko kojih ja ne bi niti eroplanom na 12 tisuća metara, voziti se na minus 20 po nečem što neki nazivaju cestom, pustiti bradu za "stan" države da ga ne pojedu ili otmu za otkupninu.... skidam kapu!

... A meni danas glava kao balon od "beloga".

(Pop - Aleksandar Popović, predsednik BK "Roberta Rijeka")