Tura preko teritorije Kuča i Malesije:

Podgorica - Orljevo - Medun - Ubli - Orahovo - Korita - Zatrijebač -
- kanjon Cijevne - Podgorica
(70km)

Tekst: Mijo
Za sajt priredio: Jone

Ovo je jedna veoma atraktivna (ali i naporna) tura, jer je visinska razlika izmedju dvije ekstremne tačke (Podgorica - 45mnm , Korita - 1430mnm) blizu 1400 metara, a ukupno treba savladati preko 1700 metara (zbog nekih KDSIV - Jonetov termin*). Ukupna dužina staze je svega nekih 70-tak kilometara.

Dakle, da krenemo. Glavni problem ekstremno malog broja bicklista u Podgorici su čarobnjaci na 4 točka. Zašto čarobnjaci? Pa evo... U svakom trenutku se na teritoriji grada nalazi bar 15-20 hiljada automobila. S obzirom da zbir kilometraža svih korišćenih ulica ne prelazi 30-tak km, a sve to uspijeva da se nekako kreće, ne udaljavajući se mnogo od centra, postavlja se pitanje kako to uopšte funkcioniše... I gdje je sve to krenulo kad, u stvari i ne mrda nigdje? 'Leba i automobila, što rekoše neki tamo, nekad davno.Pa, dobro. Za srećnike, koji uspiju da se nekako probiju do prigradskog naselja Masline (tamo gdje je zadnja stanica autobuske linije br.1), slijedi konačno malo mira, a i nivo kiseonika u vazduhu počinje značajnije da raste. No ni tu nije kraj peripetijama, bar za one koji ne voze MTB, jer se nastavak džade, u dužini od oko 2km gradi, doradjuje, asfaltira, proširuje itd. itd.

To ne bi bio neki problem, da sve gore navedene radnje ne traju zadnjih 5 godina. Mašala! Kad ga završe, to će biti čudo od puta, ma strava jedna. Doduše, postoji jedna zaobilaznica preko Doljana, no malkice komplikovana, pa se dešava da i starosedeoci ponekad zalutaju, pogotovo noću.

I konačno, počinje vožnja. (Ovih 6-7km do početka uspona, i za čudo fine džade, je više puzanje uz desnu ivicu, sa konstantnim iščekivanjem da te neki "pilot" oduva sa puta).

Početak uspona i prvih oko 2km su otprilike prosječno 6,5%, zatim slijedi jedan km skoro ravnog dijela puta. Zbog narednih oko 4,5 km, naše malobrojno društvo je ovu dionicu izabralo za skoro svakodnevan (u sezoni, koja zbog blage klime može ovdje potrajati i 8-9 mjeseci) brdski trening.Asfalt dobar, malo saobraćaja, pregledan put i uspon u prosjeku 5,5 - 6,0%, omogućavaju (po želji) rasturanje od pedalanja, blaži trening, ili lagano gustiranje staze. O spustu da ne govorim, može se dati oduška sebi do kraja, pa uz povoljan vjetar i do 70km/h. Na nekih 10-11km od centra grada već si, čini ti se, 100 km od svakodnevice. Na tih istih 10-11km ili, bolje 4km PRAVOG puta (ne računamo ono kroz grad), odvaja se desno put za Zatrijebač, kojim ćemo zatvoriti ovaj krug u povratku. Mi nastavljamo pravo, da izgustiramo preostala 3 divna km do Orljeva na oko 450 mnm. Dakle prvih 400 metara relativne visine je iza nas. Do Korita je još nešto manje od 1000m. Uh! Orljevo je selo na 14-tak km od Podgorice i nalazi se na privim obroncima, na sjeveroistoku od grada. Grad je mnooogo ljepši s ovog mjesta nego kad si u njemu. Ovi obronci se terasasto nastavljaju u Kučke planine i postepeno izrastu do 2131 mnm, koliko je visoko Žijevo, svega nekih 30-tak km od grada.

Prvi brdski cilj je savladan. Sada put nastavlja, skoro ravno, 1km, a zatim uspon u dužini od 500 metara, kratko ali j...tačno, do mjesta gornji Medun, gdje se nalazi muzej Marka Miljanova. Odatle se pruža pogled na planinu Žijevo, a malo lijevo i mnogo dalje i na Moračke planine. E, sad dolazi ono (to je to, zbog toga se vozi) talasanje gore-dolje, malo, ali sasvim malo, uspona, pa poneki KDSIV spustić i tako neka 4km do Ubala. Ubli su metropola plemena Kuči i najveće mjesto u Kučima, sa nekih 5-6 kuća i nekih 7-8 kafanica pored puta. Što šala, što zbilja, ali jedno prijatno mjestašce za odmor i piće u nekoj od one 3-4 kafanice, (ono 7-8 sam malo pretjerao) gdje se još može popiti koja po nekoj razumnoj cijeni.

Ovu priliku koristim da nabacim nešto u vezi sa Jonetovim pitanjem o tome gdje se može, ovdje kod nas, svratiti na hranu ili piće, a da te pri tome ne rasture materijalno-ekonomski. E pa kratko, slabo gdje, ili bar ja ne poznajem takva mjesta na teritoriji CG. Ispitaću još, pa ću napisati. Šta ćeš, zemlja visokog turizma, hebiga.

No, da nastavimo. Od Ubala već počinje ozbiljnije. Put nastavlja sa sad već manje prijatnih 7,5-8%, prema Orahovu. I to prva 2,5km. Potom onih 8 počinje lagano, lagano da dostiže 9 pa, pred samo Orahovo 10, u nekim detaljima i do finih 12%. Kad bi čovjek (ili žena, koje na ovim prostorima slabo troše bajk), imao kad da podigne glavu, mogao bi se i sa ovog dijela puta baciti pokoji fini pogledčić, sa konstatacijom kako se ovdje nemilice troši visina. Orahovo je već planinsko mjesto, na oko 850-900 mnm i na 27-28km od Podgorice. Podgorica? Gdje to beše? Ovdje već počinje šuma, prava šuma, kiseonik se penje na opasnih 20%, simptomi trovanja se već javljaju... Gdje je sad najbliži auspuh, da se čovjek malo povrati? Pa dobro, poneki auspuh i ovuda prođe, koliko radi osvježenja, ali prokleto rijetko, da ti se smuči. Kroz pomenutu šumu nastavljamo polako, a kako bi drugačije, kad je uspon u prosjeku veći od 10%. Put se poslije oko 1km od Orahova počinje penjati uz padine planine Hum Orahovski, i to je finale. Žestoko, rođaci, žestoko. Uzak je, pravi planinski, ali doooobar asfalt, mora da je neki funkcioner/funkcioneri gradio/li kakvu vikendicu gore na Koritima. Imali su i gdje. Ona šuma od lišća sve češće biva od iglica, put je pretežno u hladovini, dok se ne dosjete, i ovu šumu da malo potkrešu, pa nam to drveće više neće zaklanjati poglede. Samo naprijed!

Već na 30 i nekom km od već dosta pominjanog grada, borovi, smrče i jele preuzimaju potpuni primat i pejzaž je sada onaj pravi visokogorski. Na 35. kilometru od grada izbija se na prevoj na otprilike 1350 mnm. Sa lijeve strane je sam vrh Huma (1850 mnm), obrastao četinarskom šumom, a na padinama neposredno pored puta se nalaze, sad već brojne vikendice. Ima tu kućica kao iz bajke, a i predeo je takav. Oko još 1 km put polako izlazi iz šumskog pojasa i puca jedan od najljepših pogleda na Prokletije koje se nalaze na Albanskoj teritoriji, a put se smiruje od onog divljeg penjanja i izlazi na visoravan Korita Hotska. Njime se može još nastaviti sve do istoimene karaule koja je na visini od 1470 mnm. Mjesto je pravi haos, i zaslužuje sav uloženi trud oko penjanja. Opet improvizovana kafanica od dasaka i prilika za malo duži odmor...

Neposredno (nekih 200-tinak metara) prije karaule, nalazi se izvor, rijetka prilika u kraškim predjelima da se pripuni bidon. Tu je i skretanje desno (gledano iz pravca iz kojeg smo došli) ka Malesiji i Zatrijepču, koje naseljava Albansko stanovništvo. Ako izaberete povratak tim putem, talasaćete se (dobrim asfaltom) oko 1,5 kilometar, do podnožja Koženika (neko kaže Kaženik), a potom YAHOOOO!!! Spust je ne žestok nego jeza, i bez dooobrih kočnica, nema zezanja. (1993. sam ovuda išao jednim starim Unisom, na kome su bila džigibau kočiona klješta. Zadnja klješta su sve udarala u zadnju viljušku, a prednja, s obzirom da su ispred prednjih mašica, i nisu imala gdje da udaraju, lijepo su se popela gore i do "kosti" izjela spoljnu gumu. Bilo je veselo.) Ovo je spust tipa KDSIV, a izgubi se visine ohoho, otprilike 300 metara. Spušta se taj put i još, ali ne tako žestoko, u dužini od neka 3km, međutim onaj prvi kilometar je baš haos. Na kraju spusta smo već na visini od nekih 800-tinak metara i na teritoriji Malesije (Albansko pleme). Tu je još jedna karaula, zatim se potpuno zaobiđe Koženik (zbog njega je i sva ova vratolomija), i ulazi se u Zatrijebač. To je više nekako oblast nego selo, jer su kuće raštrkane na velikom prostoru, ograničenom sa desne strane Koženikom a sa lijeve kanjonom Cijevne, sa čije druge strane je inostranstvo. Kanjon je ograda, dostojna najljepšeg zatvora na svijetu, no tu nije najljepši pogled na njega. Do vidikovca iznad kanjona ima još nekih 3-4km, ovaj put penjanja (nije ga bilo dosta na ovoj turi). Još jedna prilika za odmor i poneki čežnjivi pogled prema inostranstvu. Eh i to mi je neko inostranstvo - Albanija...

Sada slijedi finalni uspon u dužini od neka 2,5 kilometra na prevoj između Suke na lijevoj i Ćafe na desnoj strani (ko im dade imena). Nije pretežak, ali posle svog pentranja dosta ga je i bilo više, aman!

Na prevoju je visina oko 1100 mnm, vidi se cijela Zetsko-Bjelopavlićka ravnica, nalazi se na 25km od centra grada i slijedi oko 18 km spusta. Juhuuu! Ovo Juhuuu ne treba baš neozbiljno shvatiti, jer je put i pored dobrog asfalta dosta uzak i pun krivina, pa zato oprezno!

Na kraju smo ponovo u Maslinama, forsiramo prigradsko naselje, ulazak u grad, dim iz auspuha (a ja se svo vrijeme čudim što mi nedostaje). Ajd sa zdravljem!

(* KDSIV = Koliko Da Se Izgubi Visina)

Miodrag Kalezić,
oktobar 1999.