GRAD PODGORICA, 1660. godine Tvrdava je četvorougaonog oblika, a sazidana je od kamena. Snabdjevena je jakim kulama, puškarnicama i prsobranima. Ima jednu kapiju, a leži na oštroj litici okružena opkopom. U tvrđavi se nalazi gradski zapovjednik (dizdar), sedam stotina muževnih, hrabrih, odvažnih, smjelih, požrtvovanih i junačkih momaka, koji dan-noć vode borbe s neprijateljima. Njihova odjeća je, medutim, vrlo smiješna. Kako je to brdovita i gorovita zemlja, to je zbog dobre klime uzrast i stas njenog stanovništva visok kao visoki čempresi. To su jako požrtvovni junaci, glave su im velike kao adanske lubenice, a mišice debele kao zrele tikve za filovanje. Njihova snažna i junačka prsa odzvanjaju kad se udaraju. Vrlo su krupna tijela. Njihovi junaci s takvim organizmom su vrlo zdravi, živahni, otporni, pokretni i hitri. Oni se veru sa pećine na pećinu pod punom ratnom opremom hitro kao bagdadske gazele. Žene su im, međutim, u duhu one svete Muhamedove izreke da su najbolje žene koje su niska stasa - tako sitne i lagane da prema onim glomaznim ljudeskarama izgledaju lake kao odjeća. Na nogama sve imaju tijesne opanke; cjevanice su im gole, tako da nemaju čak ni donje odjeće. Samo na čelu nose neke grčke pec’e. Vecina ih uopšte ne zna šta je to košulja. Preko leđa oblače po jedan grub, tijesan i kratak gunj. Prsa i vrat su im potpuno otvoreni. Čudno je kako oni čije su glave velike kao kazan nose nasuprot tome malene kapice na glavi. Te kapice su malene kao fildžan. One su konopcem privezane sa dvije strane, tako da taj konopac ide ispod vrata i on im drži kapice na glavi. Čudo je božje kako te kape izgledaju na onolikim glavama kao prava bruka i nakarada. One uopšte ne služe kao odjeća. Ovi hrabri ratnici neprestano vrše četovanje i potjere... Oni strogo nadziru kotorske, klimentske i crnogorske buntovnike i ne daju im ni da oči otvore. U tvrđavi se nalazi u svemu tri stotine kućeraka, jedna Fatihova džamija, ambari za pšenicu, odlično skladište municije, topovi i cisterne. Drugih građevina, kao što su han, medresa, hamam, čaršija i bazar, nema. Mi smo željeli da iz ovog grada odemo "na viru" (na poverenje, na zadatu reč, prim. Jone) u mletački grad Kotor da bi ga razgledali, ali vojnici gradske posade na to nisu pristali, jer su s Kotoranima bili pokvarili poštivanje zadane riječi ("vire"). Ja sam na to rekao: "Ako bog da, ja ću učestvovati u njegovom osvajanju, pa ću ga tako razgledati", te dodavši: "Poslovi se ostavljaju za svoje vrijeme", odustadoh od puta u Kotor. Na to sam ja, siromah, izašao iz Podgorice pola sata daleko u sjevernom pravcu, na jedno visoko brdo, i počeo iz pozadine da promatram Kotor. |