|
Tekst: Željko
Šušović
Zaista, bilo je ljeto, i naravno svako moje putovanje počinjalo je nekako simbolično 13. jula. Za vrijeme od nekoliko godina uspio sam da ubijedim samo jednog druga da pedalira - to je moj sadašnji kum Petar Vulićević. Imali smo ja i on do tada nekoliko dužih vožnji, tako da sam bio riješen da ga ubijedim da idemo malo dalje. Morao sam pažljivo, da ništa ne primijeti, okolo- naokolo ubijediti moga druga Pera, na ovu avanturu. Bilo je teško ali USPJEŠNO. Došao je dan polaska i mi smo svečano krenuli, u ranu zoru 13. jula. Vrijeme je bilo sunčano, ali vjetrovito. Kanjon Platije je zaista naporan kada duva. Postoji jedno nepisano pravilo, da biciklisti u Podgorici nemaju baš puno sreće sa povoljnim vjetrom. Naime, iz meteorologije su poznati zornjak i večernjak - vjetrovi koji duvaju ujutro od sjevera ka jugu, a predveče je obratno. Kada su ovi pravci, onda se zna da će vrijeme biti u toku dana stabilno i bez vjetra. Ali što je bolje kada treba ići uz vjetar punih 25 km, sve do Rijeke Piperske? Tu se srijećemo sa prvim tunelom. Kasniji će biti zaista opasni, jer su uzani i sa rupama koje iznenade. Iako je ovaj dio puta Jadranska magistrala, nema ni "M" od magistrale. Jedino što uljepšava, i ovaj dio puta čini nestvarnim, jesu litice Moračkih vrleti koje se izdižu iznad samog puta, i do 500 m. Putovanje se pretvara u spoj tunela sa mostovima, pa opet mostova sa tunelima... prizor za divljenje. Ovaj dio puta prolazi kroz Međuriječje, i dolazimo u čuveni (ali u to vrijeme zaboravljeni ) manastir Moraču. Pošto odavde, pa sledećih 12 km, slijedi jak uspon na Crkvine (1043 mnv), pao je jedan fin odmor sa doručkom. Prešli smo rastojanje od 48 km i tek nas je čekao glavni uspon, pa smo bili pomalo pesimisti - bio je to i moj i Perov prvi obračun sa jednim tako teškim i dugim usponom. Valjalo je krenuti. Sunce je već bilo povisoko. Njegovi zraci su prijeteći šarali našu kožu. Visoko iznad nas vidio se put kako promiče ka vrhu Crkvina. Odozdo to i ne izgleda tako visoko, međutim to je optička varka. Ne da nije visoko, nego je i daleko i visoko. Počeli smo bojažljivo, ali sigurno. Promicalo mi je kroz glavu pitanje: "Da se nijesu ovi projektanti puta malo za****** u proračunu, jer je ovo brate nešto previše strmo?". Samo što smo stigli do krivine na Miosku (to je zbilja krivina velikog poluprečnika sa velikim usponom ), već smo bili dovoljno umorni. Pošto ima puno tunela (do Mioske ukupno 21 ) a uspon je bio veliki, čovjek doživi stres. Vrlo je opasno voziti tunelom. Buka je nepodnošljiva, pa dekoncentriše i dovoljno je malo odsustvo pažnje, pogotovo kada naiđe teško vozilo, da se izgubi ništa drugo do život. Od ovog mjesta pa nadalje Pero je počeo da mi nabija na nos to što smo krenuli na ovako težak put. Znao sam da je u pravu, ali sam se pravio da ga ne čujem, a i ako ga čujem da sam navodno raspoložen, da bih ga malo okuražio. Nije bilo pomoći, morao sam napraviti bijeg i ostaviti ga samog. Rekao sam da ću ga čekati na Crkvine. Borio sam se sa kilometrima, tunelima, suncem, sa samim sobom. Crkvine su nekako zatvorene, jer iako se visoko uzdižu sve je okolo njih visočije, tako da djeluju slabašne. (To je ono "lako je biti visok među Napolitancima, čik ti budi visok među Crnogorcima".) Mene je ovaj Napolitanac dobro izmučio, ali Crkvine i dalje smatram sićušnim (to mi je odbrana organizma). U ovom razmišljanju konačno sam ugledao prevoj i tablu sa natpisom "CRKVINE, 1043mnv". Tu sam već riješio da idem dalje bez obzira na Perovo razmišljanje, iako sam unaprijed znao da je negativno. Čekao sam ga smišljajući način kako da da naćeram da idemo dalje. Konačno, Pero je stigao zaista premoren. Poslije malo odmora začudo je i on bio spreman za dalje. Tako smo prošli Kolašin, i negdje kod Trebaljeva nije mu se dalo. Desilo se BUM!... Naravno, gumi defekt. To je prelilo čašu. Pokušali smo da zakrpimo gumu - izdušila je za par minuta. Da, da... tik do ventila. (Marfijev zakon je našao još jednu žrtvu). Tu pomoći nije bilo. Rezervnu nijesmo imali. Što sada? Bili smo na 83. kilometru puta. Sve je ovo, uz žestoko sunčevo iživljavanje, zaista bilo premnogo. Vijećanje je trajalo duže, odluka je pala. Nije moglo gore: meni se nije odustajalo, a Pero i da je htio nije mogao. Odlučili smo da se on vrati sa biciklom pored sebe, a ja da idem dalje. Poželivši jedan drugom sreću na putu, rastali smo se. Nastavio sam ka Mojkovcu . Nije mi bilo lako, jer planirano nije išlo baš najbolje. Po prvi put sam vozio relaciju Mojkovac-Đurđevića Tara, i sami početak bijaše ne baš zanimljiv. Očekivao sam kanjon Tare, ali izgledalo je da je do njega još daleko. Vožnja je počela da mi biva naporna. Nekako su odmicali kilometri puta dok nijesam osjetio glad. Nijesam bio pri nekoj jakoj hrani, ali računao sam da negdje pored puta mora biti restoran. I bio sam u pravu. Na nekih dvadesetak km od Mojkovca nailazi se na mjesto Crna Poda, gdje put pravi polukrug od punih 9 km. Prvih 4,5 km predstavlja lagani spust, i na samoj krivini nalazio se restoran kao poručen da moje namučeno tijelo spasi od gladi. Odmah sam naručio jelo, jelo i samo jelo. Dok se jelo zgotovilo ohladio sam se u potoku ispod restorana. On je predivno hučao, noseći moje zelje za srećan put Peru koji je bio ko zna gdje na putu ka Titogradu. Poslije obilnog obroka nastavio sam put kroz vekovima staru četinarsku šumu. Već se slutio i čuveni kanjon Tare koji me je vukao naprijed svojom čarobnom moći. Ovaj dio puta zaista se ne može tako lako opisati riječima. Litice sa obje strane Tare ne daju da se vidi nebo, samo se čuje huk pomiješan sa cvrkutom ptica i tihim povjetarcem. Uz ovu meditaciju približavamo se manastiru Dobrilovina, ispod samog puta. Tu je i skretanje za Zabojsko jezero - jedno od najljepših planinskih jezera, koje i nije uvršteno u katalog planinskih bisera Sinjajevine i Crne Gore. Malo dalje odatle nalazi se i pristan odakle se otiskuju čuveni splavovi sa hrabrim splavarima niz Taru, prema Šćepan Polju. Most na Djurdjevića Tari ne vidi se iz prevelike daljine, ali se njegove konture ne daju izgubiti iz vida. Djeluje moćno i inspiracija je mnogih slikara. Naravno, kada sam došao do samog mosta ispred kog ima malo uspona, morao sam stati na sredini istog i uživati dugo, dugo u pogledima lijevo, desno, gore, dolje... diveći se ovom simbolu borbe čovjeka sa prirodom. Odavde sam krenuo u konačni obračun sa poslednjim usponom na ovoj relaciji. Put se vijugavo penje prema Durmitorskoj visoravni, ali ovaj što ga savlađuje više nema snage. Na trećoj serpentini morao sam sići sa mojeg "Amatera" i dobro se zamisliti što da se radi. Na svu sreću sa sobom sam ponio tanjir, viljušku, tri jajeta (onako živa) i 200 grama cukra (šećera). Ovaj specijalitet mi se pokazao više puta korisnim kad mi ponestane snage. Naime, jaja se dobro ulupaju (prvo se odvoji bjelance i ulupa viljuškom, kad bude kao šlag doda se cukar, još malo ulupa i na kraju doda žumance), i potom se sa slašću ubače u kljun. Odmah potom bio sam spreman na nove napore. Ovaj uspon nije bio baš tako strašan, ali poslije prevezenih 150 km i uspona na Crkvine, nije bio baš ni za uživanje. Dolazak na Njegovuđu bio je prekrasan. Ostalo je bilo još samo 5-6 km do Žabljaka. Durmitorska visoravan se vidi da je prostrana, oivičena planinskim masivima visokim preko 2000 m, sa puno planinskih koliba, a bogami i lijepih vikendica. Sunce je bilo na zalasku i njegovi zraci su se raspršivali preko ovih visova otkrivajući svaku travku i svaki kamen u svoj njihovoj bistrini. Mirisi planine se nigdje tako jako ne osjećaju kao na ovom mjestu. Nije bilo onog mediteranskog, na koji sam navikao. Zrak oštar, i prosto ćera da iskoristiš sve svoje kapacitete. Ulazak u Žabljak liči na većinu biciklističkih etapa koje posmatramo na GIRO... ili TOUR DE... kada njihovi asovi prelaze preko Pirineja ili Alpa. Smještaj sam potražio tamo-ovamo, ali sam se na kraju odlučio da prespavam u privatnom smještaju u samom centru jer su svi hoteli bili popunjeni. Mislio sam da ću, s obzirom da sam se dobro umorio, zaspati prije nego li i pomislim na doživljaje proteklog dana, ali naišao sam na mrskog neprijatelja u obliku zujećeg objekta sa tromim reakcijama, ali sigurnog u nastupu bijesa iskaljenog prema meni. Da, da... KOMARI (tako ja zovem komarce). Čudo jedno, ovi nijesu kao oni kod nas. Tromi, lako ih ubiješ - ali ih ima na hiljade, znaju da će poginuti, ali srču li, srču. Bar poginu u slasti. Tako nijesam zaspao ni trena, boreći se sa ovim čudovištima. KRV SU MI MOJU POPILI.
Drugi dan: Crno jezero - Veliki Međed (4h) Negdje pred zoru ofanziva je prestala i ja sam počinuo. Dan je osvanuo okupan u suncu i odlučio sam da se popnem, naravno planinarski, na jedan od vrhova koji je najbliži. Tada nijesam bio iskusni planinar, pa sam onako kao Maksim po diviziji oprućio pored Crnog jezera markiranom stazom kroz gustu šumu, na jedan vrh za koji sam smatrao da ga nema visočijeg. Za mene je to bio Bobotov kuk. Kasnije sam saznao da je to zapravo bio Veliki Međed. Ljepoti se nijesam mogao nadiviti. Svaki detalj bio je za mene nov, nezamisliv u mašti, i stvarno Durmitor je visoka planina. Umoran, vratio sam se popodne i šetao pored jezera, razmišljajući o nastupajućoj noći i ponovnom susretu sa krvnim neprijateljima. Sjetio sam se i kupio sprej protiv njih. To mi je omogućilo da mirno zaspim.
Treći dan: Žabljak - Bukovica - Mljetičak-
Šavnik - Krnovo - Nikšić Rano ujutro bilo je prohladno. Rastao sam se od vlasnika kod kojih sam noćivao (neki Popadići... inace se u to vrijeme davala serija "Bolji život", pa smo se i upoznali kroz tu seriju, čiji je glavni lik bio Giga Moravac Popadić, tj. Marko Nikolić - dakle Popadići su sa Durmitora ) i zaputio prema jugu. Durmitorska visoravan je sa juga nekako toplija i pitomija. Sa desne strane vidi se Savin kuk, a sa lijeve su Novakovići i Bare Žugića. Put je lijep, malo uzan, ali prijatan. Tako je sve do Gornje Bukovice, kada počinje spuštanje - do koje bi drugo nego do Donje Bukovice, gdje se dolazi do mostića koji te baca u dilemu gdje da ideš. Naime tu imaju dva puta: jedan preko mosta, a drugi pravo. Da bih riješio dilemu morao sam pitati nekog lokalnog stanovnika za savjet. Nijesam puno čekao: naišao je neki čovjek na konju i ja mu nazvah dobro jutro i upitah kojim putem da idem za Šavnik, i koliko je daleko. Odgovor prenosim u cjelini: "Ne znam ja bogomi, ovamo se idee preko Mljetička i bliže je, a do Šavniika ima jedno triii sata 'oda - u kilometre ti ja ne znam". Kakav god da je, ovaj mi je pomogao i ja sam nastavio razmišljajuci o ona tri sata 'oda. Do Mljetička ima malo lijepog uspona kroz bukovu šumu koja pravi hlad cijelom dužinom puta. Mljetičak je malo selce na nadmorskoj visini od nekih 1200-1250 mnv, sa jednom krčmom i grobom Smail age Čengića, kojeg je ovdje pogubio Novica Cerović. Nakon Mljetička slijedi skoro 15 km žestokog spusta kroz lijepi krajolik planinskog cvijeća. Ovo traje sve do Šavnika, najzabačenije varošice u Crnoj Gori. Rupa od svijeta. Dvadesetak stambenih zgrada sa osnovnim institucijama koje grad čine gradom. Kroz Šavnik teče rječica Bijela, preko njenog mostića se prolazi i tako izlazi iz ove naseobine na 650 mnv. Sada je put išao uzbrdo, i tako više od 20 km - sve do čuvenog prevoja Krnovo (1600 mnv). Ovaj put vodi serpentinama do prve zaravni, kroz selo Kruševice, potom se lijevo može vidjeti kanjon Komarnice, a zatim ponovo veliki uspon kroz selo Mokro i šumom obrastao predio do na samu visoravan. Krnovo je skoro 10 km široka visoravan, na čijoj sredini postoji krčma za osvježenje. Pored puta ima mnoštvo spomen obilježja iz starijih vremena, kao i iz II svjetskog rata, a ima i puno krajputaša koji svjedoče o tužnim sudbinama onih koje je tuda zadesila bijela smrt. Naime, dosta je ljudi ovde ostavilo svoj život ne mogavši da se izbori sa sniježnim mećavama. Krnovo je, kažu, zimi nepredvidivo. Može da je vrijeme lijepo kada se krene, ali nakon vrlo kratkog vremena ono se pokvari i preraste u vremensku nepogodu, neopreznog putnika zamete, i tu više nema povratka. Kada se prođe podmuklo Krnovo, slijedi spust od preko dvadeset km, do Nikšića. Spust je težak, jer je konstantan, nema odmora za ruke, i moraju biti prisustvo pažnje i koncentracija maksimalni. Prolazi se kroz selo Gvozd i spušta se u Nikšićko polje, u Rubežu. Nikšić je drugi po veličini grad u Crnoj Gori, i prvi industrijski centar. Došao sam tamo oko jedan sat popodne umoran i spaljen od sunca, i odmor mi je dobro došao. Poslije toga sam krenuo ka Titogradu, kroz 1200 m dugačak tunel Budoš. Tunel nije bezazlen, jer se pruža u luku i loša je rasvjeta, pa se mora brzo i pažljivo proći. Dalji dio puta je blaga nizbrdica sa lijepim asvaltom sve do Danilovgrada, a odatle treba proći Bjelopavlićku ravnicu tj. 20 km puta do HOME, SWEET HOME i uzdaha "bilo je super, i ponovilo se"... |
|
Željko
Šušović
|